Zato što je odbio sve razumne uslove koje mu je turski car Memed postavio kada je sa svojom vojskom stigao pod zidine Stalaća: da mu preda grad, tri tovara blaga, svog konja Ždralina, svoju sablju navaliju i svoju suprugu Jelicu, pa da poslije, u čast uspješno obavljenog posla, na Prijezdinom dvoru drugarski piju njegovo rujno vino, čime je ugrozio mirovni proces i izazvao dvogodišnje sukobe u kojima su počinjeni masovni ratni zločini.
(Ajde da je odbio da mu ustupi nešto od ovoga, pa da ga čovek nekako i shvati, ali da ne izađe u susret ni jednoj sultanovoj želji, e to već stvarno nema smisla i ne može da se tretira drugačije već kao tipično srpsko inaćenje i provociranje rata.)
Zato što je svojom sabljom navalijom, koja je caru Memedu toliko bila zapala za oko, odsjekao glavu svom konju Ždralinu, koji je caru još više bio zapao za oko, sablju preko koljena polomio na tri dijela, a onda se sa svojom suprugom Jelicom, koja je caru najviše bila zapala za oko, popeo na zidine tvrđave, sa kojih su zagrljeni skočili u mutnu Moravu i odletjeli u vječnost.
Zato što je, prije nego što je skočio u Moravu, osumnjičeni Prijezda natenane, bez trunke kajanja, ubio dvije i po hiljade mladih Turaka, cvijet turske carevine, čija je jedina krivica bila što su Stalać držali pod opsadom, a njegovo stanovništvo ubijali, te morili žeđu i glađu, čime je počinio krivično djelo prekomjerne upotrebe sile. Tim prije što u Stalaću i nije živjelo stanovništvo, nego Srbi.
Zato što je svim ovim radnjama caru Memedu nanio nesnošljivi duševni bol, pa je ovaj ljuto naricao i kleo, skoro plakao:
“Grad Stalaću da te bog ubije!
Doveo sam tri hiljade vojske,
Sad ne vodim nego pet stotina
A ne dobih dobra ni jednoga”,
