Dok šutiš, jezik je unutarnji organ koji pripada plućima ili jetri, ali dok govoriš on je ekstremitet mrdajući, pripada rukama, nogama ili prstima
Sin mrtvog ratnog heroja.
Leži na onkologiji.
Uklonili mu testise.
Na Ifonu ubija Digimone.
Infuzija mu kaplje poremećenog ritma, jer stalno mrda prstima.
Ćelav, bez obrva, u slušalicama mu hrama glas Toma Waitsa, namiguje materi u crnini.
Jednom ga je stari sačekao pred Muzičkom i odveo na kolače, pomisli.
Po displayu mu se izlešavaju mladi Pokemoni.
Izlešavaju se, kaže.
* * *
Presročim jednu misao profesora Marijana Cipre: “Sve je puno SUČEGA. Nigdje nema mjesta za NIŠTO.”
Smrću vratimo iskomadanost svijeta, koju smo posjedovali dok smo bivali. Melankolija stare jabuke ili odmaranje sunca na boku ploda marelice, sve to smrću vraćeno biva cjelini – na govorenje.
Jezik, kao jedini organ, kojemu uspijeva istodobno biti i unutar i izvan tijela, samo je mokra kvaka s obje strane vrata.
Lingvistika ovisna o gimnastici.
Dok šutiš, jezik je unutarnji organ koji pripada plućima ili jetri, ali dok govoriš on je ekstremitet mrdajući, pripada rukama, nogama ili prstima. Ili ovako:
Nečija baka, u dvorištu odjela dječije psihijatrije, zabrinuta sjedi. Čeka nekog, nosi bijelu najlon kesu, u njoj plava majica na kojoj piše DŽEKO, i plastični pištoljčić na vodu.
* * *
Svici žive tjedan i Darko ih lovi u teglu
Zapravo, svitice, svičanke
Pokrije se plahtom i gleda ih kako svijetle i udaraju u zidove
Raspožarene se guše
Svitica nema krila
S mužjakom se dovikuje svjetlom
Nakon parenja neke jedu mužjake
U teglu uđe mrak
Pa se taj mrak dovikuje s mrakom u Darku
Pun petroleja trepće
Ulijenjen dugim fitiljima u svitke
