U sportu postoje utakmice kada nakon posljednjeg sudijskog zvižduka igrači oba tima smatraju da su pobjednici. Pobjednici zato što su pobijedili, a poraženi zato što su izgubili razlikom koja im obezbjeđuje učešće u nastavku takmičenja.
Subotnji derbi u Banjaluci, odigran po kišovitom vremenu, između Mileta Dodika, koji je svoju ekipu motivisao hitovima Mitra Mirića i opozicije, koja je svoje pristalice zagrijavala uz muziku Beogradskog sindikata, završen je upravo tako: obostranom pobjedom. Da li zato što se, kao u najboljoj sezoni predizbornih derneka, kada je pod šatrama na Manjači „razvaljivao“ sa Žaretom i Gocijem, opet prihvatio mikrofona, čini mi se da je Mile ostavio bolji utisak na travnato-betonskoj banjalučkoj podlozi, ali ni opozicija nema ni jedan razlog da ne bude zadovoljna.
Uz pomoć štapa i kanapa i jedni i drugi skupili su po više hiljada ljudi (što sve teže uspijeva i najvećim strankama u Srbiji), oba skupa su protekla bez i jednog incidenta (o čemu Sarajevo može samo da sanja), a organizatori su ogromnu pažnju medija (tri direktna tv prenosa samo za Srbiju) maksimalno iskoristili da biračima pošalju poruku da su ljepši i pametniji od konkurencije.
Najveću pobjedu ostvarila je Republika Srpska. Povećala je svoj demokratski kapacitet. Iz Banjaluke je u svijet otišla poruka da Srpska nije nikakva „dejtonska tvorevina“, već zrela i uređena društvena zajednica, sa svim elementima ozbiljne evropske države.
Sve razloge da se osjeća pobjednikom ima i Dragan Lukač, ministar policije, koji je sudio derbi. Zajedno sa više od 2.000 mahača. Posao su odradili ni po babu, ni po stričevima, potpuno profesionalno, kao Mažić i pomoćnici onu čuvenu utakmicu između Liverpula i Mančester Junajteda.
Zadovoljni su i autoprevoznici od Trebinja do Novog Grada, koji odavno nisu imali toliko posla. I to bez slanja autobusa na vanredne tehničke preglede. Oni su, uz medije, štamparije i marketinške agencije, jedan od rijetkih esnafa u Republici Srpskoj koji se, bez izuzetka, raduju lokalnim izborima u oktobru. Biće mitinga i dobrog pazara.
Bio je ovo uspješan dan i za bračne preljubnike. Stekli se idealni uslovi. Muža ili ženu danima huškaš da je subota 14.maja sudnji dan za sudbinu Republike Srpske, kada će srpski narod pokazati “dodikovim kriminalcima“ ili „Bosićevim izdajnicima“, sat vremena prije polaska nađeš izgovor u vidu jake glavobolje, ispratiš „svoju dušicu“ na cjelodnevni patriotski zadatak truckanja autobusom od Trebinja, Šipova, Ilidže ili Prijedora do Banjaluke, a onda kreneš u hrišćansku misiju širenja ljubavi među ljudima.
Ruke zadovoljno trljaju i dežurni televizijski analitičari Željko Cvijanović, Nenad Kecmanović, Miroslav Lazanski, Dragomir Anđelković, Aleksandar Radić itd.. koji su ponovo, 365.put u posljednjih godinu dana, dobili po dva tri-sata vremena da nam objašnjavaju koliko nas dijeli od smaka svijeta. Ukoliko Putin i Obama ne budu poslušali njihove dobronamjerne savjete. Juče su nas očinski zamišljeni upozoravali kako se u Banjaluci sprema krvoproliće, danas su mrtvi-ladni objašnjavali kako su se mirni mitinzi mogli i očekivati. Uz upozorenje, da ipak ne zaboravimo šta nam je rekao drug Tito: neprijatelj nikad ne spava.
Jedini za koje je izvjesno da danas nisu pobjedili to su građani Republike Srpske. Oni zbog kojih su (ako je vjerovati Bosiću, Čaviću, Ivaniću, Dodiku, Đokiću i Paviću) miting i kontramiting i održani. Oni od današnjeg derbija neće imati baš nikakve vajde. Posebno ako su dolazili u Banjaluku.
Umjesto da se ljudski naspavaju, doručkuju i sade krompir i repicu, morali su na stranači zadatak. Ranom zorom. Sati i sati putovanja u zagušljivim i izraubovanim autobusima. Slušanje gluposti nabjeđenih govornika, pa nazad kući. Kod kuće sve isto kao i kad su krenuli u bitku za bolju budućnost: nema posla, plate i penzije nedovoljne za normalan život. A sutra zadnji dan za plaćanje računa. Ko neće da plaća i kamatu.
