Sve dok su rezultati brojanja glasova pokazivali da su koalicije Tadić-LDP-Čanak i DSS-Dveri ispod cenzusa, Sanda Rašković Ivić, Boško Obradović, Boris Tadić, Čedomir Jovanović, Bojan Pajtić, Nenad Čanak i ostali lideri stranaka nekadašnjeg DOS-a uglas su tvrdili da su izbori pokradeni.
Sad kad su, nakon unošenja podataka sa novih biračkih mjesta, ove koalicije za po nekoliko stotina glasova iznad cenzusa izbori više nisu pokradeni. Pod jednim uslovom: da se glasovi više ne prebrojavaju, da se rezultati sa biračkih mjesta koji nisu unijeti u kompjuter i ne unose. Da se izborni proces prekine, a trenutni rezultati proglase kao konačni.
Kad Vučić i naprednjaci najave da će ponovo prebrojavati glasove, kad se socijalisti i radikali oglase da žele to isto, dosovski lideri ponovo, glasnije nego Damjanov zelenko, zavrište da su izbori pokradeni. Uglas. Kao da imaju zajedničkog dirigenta.
Ali čim prođe nekoliko sati a da niko ne pominje ponovno prebrojavanje glasova i ponavljanje glasanja na nekim biračkim mjestima, svi oni ućute. Odjednom je sa izborima ponovo sve u redu. I tako u krug. Već danima.
Lideri DOS-a tvrde da samo traže da se poštuje izborna volja građana. A istovremeno zahtijevaju da se ni slučajno ne ponavlja glasanje na izbornim mjestima gdje glasanje nije sprovedeno po propisanoj proceduri ili gdje zbog grešaka u zapisnicima nije moguće utvrditi tačan rezultat glasanja. Već da se rezultati na njima ne računaju. Da se ponište. Bukvalno.
U pitanju je više od 50.000 glasova. Ogroman broj ljudi. Toliko stanovnika imaju gradovi Čačak, Valjevo ili Zrenjanin. Zdrav razum i logika kažu da bi oni koji se stvarno bore da se poštuje izborna volja građana Srbije trebalo da insistiraju da se poštuje i izborna volja tih više od 50.000 ljudi.
Po posljednjim rezultatima, koalicija DSS-Dveri je iznad cenzusa za 48 glasova.
Po kojoj logici, demokratiji i matematici je tih 48 birača „važnije“ od onih 50.000 čiji će glasovi, ako se usvoji prijedlog dosovskih stranaka, da budu izbrisani?
Koalicija DSS-Dveri najavljuje da će „izbornu volju građana“ braniti protestima na ulici. DS, SDS, LSDV i LDP kažu da će ih podržati i da je to demokratija. I jeste. Ali kad je proteste zbog odbrane „izborne volje građana“ najavio i Vojislav Šešelj, isti ti i njihovi mediji su ga optužili da priziva krvoproliće!?
Zar Šešeljevo pravo da se bori za izbornu volju građana ili pravo da dobije više poslanika nije jednako njihovom pravu? Zašto Šešelj i radikali nemaju pravo da protestvuju, a Sanda Rašković Ivić, Boško Obradović ili Čeda Jovanović imaju? Zašto su njihovi protesti bezopasni, a Šešeljevi opasni?
Iskustvo nas uči da stvari stoje sasvim obrnuto. Za dvije i po decenije radikali se na svojim protestima nikada nisu ponašali nasilno. Ne lome žardinjere, ne lupaju izloge, ne pljačkaju prodavnice i ne gađaju policiju.
Na drugoj strani imamo iskustvo iz septembra i oktobra 2000.godine. Protesti DOS-a. Nasilno preuzimanje vlasti. Državni udar uz upotrebu bagera, Zemunskog i Surčinskog mafijaškog klana. Zauzimanje Stanice policije Stari grad iz koje je u tajne baze dosovskih snaga i njima omiljenih mafijaša odnijeto 300 komada oružja. Uz razoružavanje policajaca i njihovo ponižavajuće skidanje u donji veš. Paljenje i pljačkanje Skupštine Srbije. Paljenje državne televizije. Upadanje u Narodnu banku i državnu carinu sa oružjem u rukama. Spaljivanje izbornog materijala itd. Sve gore od gorega.
Svakom ko nije u lošim odnosima sa zdravim razumom je jasno da se ovdje ne radi o borbi za odbranu demokratije i izborne volje građana, već o borbi lidera DOS-a da u sljedeće četiri godine oni primaju poslaničke plate, a njihove stranke novac iz budžeta. I ta njihova borba i kuknjava je potpuno legitimna.
Ali je legitimno i pravo SNS, SRS, SPS i svih koji drugačije misle da ih spriječe da to ostvare kršenjem zakona i izborne procedure. Ponajmanje upotrebom bagera.
