U njenoj posljeratnoj povijesti vjerovatno niko nije toliko puta izgovorio sintagmu „ukidanje Republike Srpske“, koliko su to učinili srpski političari.

Piše: Dani(j)el Simić

Najgori su oni ljudi za koje nešto postoji, isključivo ako njima ide u prilog. Istog trenutka kada ta činjenica, koju su do maločas koristili kao argument u svoju korist, daje za pravo njima sukobljenoj strani, ona prestaje da bude fakat. Takvi ljudi su pogubni za porodicu, školsko odjeljenje, udruženje filatelista, zajednicu etažnih vlasnika, preduzeće, mjesnu zajednicu, opštinu, grad, državu… Za sve ono gdje se ljudi moraju posložiti kao društvena bića.

Sa naglaskom na MORAJU.

Kod nas politička kasta nikako da to usvoji. Odraste i prihvati kako njihov opstanak ili dolazak do vlasti, nije smisao postojanja Republike Srpske. Smisao postojanja srpske države zapadno od Drine je mir. To zna, i u sebi uvažava, čak i najzaguljeniji sarajstanski ratnohuškač islamističke provenijencije, sa multikonfesionalnim logom sponzora na dresu.

Verbalni delikates

To što takvima nije do mira, drugi je par opanaka. I nikako ne objašnjava zašto to isto ne poštuju izabrani, a još manje imenovani funkcioneri iz Srpske? U njenoj posljeratnoj povijesti vjerovatno niko nije toliko puta izgovorio sintagmu „ukidanje Republike Srpske“, koliko su to učinili srpski političari. Najčeće plašeći srpski narod, uz samoreklamu kako su baš oni jedini koji to mogu da spriječe.

Ne treba provoditi istraživanje javnog mnenja, da znamo kakvi bi bili rezultati referenduma o tzv. Ustavnom sudu BiH. Njegovoj digitalnoj kompresiji na zjenicu oka, sa serijskim brojem 09.01.1992. Isto tako bi prošlo i tzv. Tužilaštvo BiH, koje se toliko obezobrazilo, da pokreće postupke protiv odgovornih lica Elta TV, jer je jedan od sagovornika rekao u eter kako u Srebrenici nije bilo genocida nad muslimanima?!

E, kada smo svi svjesni opštenarodnog raspoloženja na ove teme, a voda je došla do grla i trpjeti se zuluma više ne može, zašto se brukamo i sramotimo pred ostatkom svijeta? Treba lijepo zakazati datum, plaknuti se, obrijati, nabaciti karmin i parfem; pa pod ruku na glasačko mjesto.

Tako se, kulturno i civilizovano, brani mir i izvjesna budućnost.

Sitnošićardžijski kokošarluk

Umjesto toga, vlast oteže kao gladan izmetovati. Opozicija isto tako kalkuliše. Plaši se, prilično osnovano, da se referendumski datum želi iskoristiti kao nekomunalna tema za skupljanje glasova na lokalu.

Sa jedne strane je to već smjehotresno izmišljanje super, ekstra, skroz, naskroz, najnovijih, tajnih, najtajnijih, izdajničkih, plaćeničkih i inih planova za „rušenje Republike Srpske“, kojim narod predano zaluđuju režimski mediji. Nikako da shvate kako tako sluđuju i na takvu mogućnost privoljevaju sopstveni narod, koji po principu „eto vuka“, neće imati motiva da jedinstveno i oštro reaguje u trenucima potrebe.

Opozicija, pak, nikako da izvede stvar na čistac. SDS kao noseća partija Saveza za promjene, činjenično je mnogo kooperativnija sa vlašću i odgovornija prema pitanjima oko statusa Srpske, nego što je SNSD ikada bio u svojoj opozicionoj istoriji, ali opet se omiču epizode kao što je posljednja sa bivšim partijskim drugom Petra Đokića.

Krsmanović sam treba da izađe i demantuje ono što mu se stavlja na teret, a ne da se to čini saopštenjem NDP. Pogotovo kad svi znamo da je ljubav sa SP završila dobrim dijelom jer se pokušavao samopromovisati u „Fočanskog Čedu Jovanovića“. Tim više što je to bilo toliko očigledno, da je i romanijski reper, Ankl Čen, svojevremeno registrovao u stihovima pjesme Daj ako ćeš davati, simboličnog naslova za referendumski trenutak u kojem se nalazimo. Prilikom pokušaja muvanja povratnice kojoj je ćaća vehabija, on kaže:

Neću bona puno, ja ću samo malko.

Ja sam ti za jedinstvo, k’o Krsmanović Zdravko.

I šta sad?

Ništa. Treba se dogovarati i što prije dogovoriti!

Zato, bez obzira na njegove smrtne grijehe kada je ukidanje vojne i poreske samostalnosti Srpske u pitanju, treba pozdraviti, kao odgovorno i državničko, ponašanje Mladena Ivanića.

Čin susreta sa, u prošlosti ka Srpskoj jednako smrtno grešnim Miloradom Dodikom, sasvim je razuman i pohvalan potez. Taj dan je bilo baš ugodno pratiti efbihovske medije, koji kažu da su se „Ivanić i Dodik složili“. I ne treba dalje.

Stvarno je krajnje vrijeme da se oko ključnih stvari složimo. I ne ucjenjujemo jedni druge sudbinom Srpske. Mlađo je napravio prvi korak do pola puta. Mile sad treba uzvratiti. Građani pratiti ko se nesebičnije ponaša i to ocijeniti na izborima.

Tabut tema

Kao četvrti korak na ovom putu, treba odaslati cirkularnu poštu u svakoj političkoj stranci i državnoj instituciji, da osoba ovlaštena za javno istupanje više nikada ne smije upotrijebiti formulaciju „ukidanje Republike Srpske“. U bilo kom kontekstu. Bajka, koja se nikada bez novog rata neće desiti, treba postati tabu tema. Zbog nas, koliko i zbog drugih.

Kako je zločin protiv mira najteži zločin u Dejtonskoj Dolini Plača, svi oni koji je u efbihovskim medijima izuste ili napišu, automatski treba da fasuju optužnicu za „pozivanje na rušenje ustavnopravnog poretka, te izazivanje vjerske i nacionalne mržnje“. Ako tzv. Tužilaštvo BiH ima preča, posrebrenička posla, ima Srpska srećom i svoje tužilaštvo.

Za to smo se borili.