Nisam paranoičan, što ne znači da me ne prate – tako je, okvirno, mogao da se definiše odnos javnosti u Republici Srpskoj u proteklim mjesecima prema nezvaničnim najavama da će famozna 20. godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma proteći u znaku ozbiljnih pokušaja demontaže entiteta i centralizacije BiH.
Istina, sam datum parafiranja čuvenog dokumenta iz vojne baze u Ohaju obilježen je deplasiranim okruglim stolovima, bez naročite bure, ali je zato grom iz ne baš vedrog neba uslijedio pet dana kasnije, kada je Ustavni sud BiH osporio Zakon o praznicima RS, odnosno pravo Srpske da obilježava 9. januar kao Dan Republike. Ispostavilo se da su krajnje neutemeljeni svi pokušaji sprdnje zapadnih gurua i domaćih konzumenata “političke korektnosti”, koji su svaki opravdani oprez i strepnju s ovim predznakom automatski prezrivo smještali u fah “teorija zavjere”.
Bahati čin tzv. Ustavnog suda BiH, izveden prema oprobanoj unitarističkoj formuli u kojoj pet sudija iz reda Bošnjaka i stranaca nadglasava četvoro Srba i Hrvata, uspio je u gotovo nemogućoj misiji, da bar privremeno objedini srpske stranke i političare oko istog cilja – neprihvatanja skandalozne odluke sarajevskih kreatura u togama. Uoči današnjeg sastanka, na kojem se očekuje potvrda te saglasnosti i odlučnosti da se ne pristane na tu bijednu provokaciju, treba znati da su potrošene sve mogućnosti za trule kompromise i razne “diplomatske” formulacije koje mogu da se tumače i ovako i onako.
Jer, oba izbora vodećih političara proizvode domino efekat. Ukoliko urade ono što je moglo da se nasluti iz njihovih prvih reakcija, odnosno ako podignu tablicu “Stop” u pravcu kvaziustavne strukture smještene u FBiH, otvoriće se logična neophodnost da se isti gard zauzme i prema ranijim situacijama u kojima je Srpska ostala bez himne “Bože pravde”, kao i bez grba Nemanjića, prihvativši u bijednom naletu kapitulantstva, pardon, “legalizma”, njihovo mijenjanje surogatima koji je trebalo da poraz predstave kao kakvu-takvu pobjedu.
S druge strane, ukoliko pokušaju da se prema ovom izazovu odrede tako što će tražiti raznorazne volšebne formulacije koje će istovremeno nahraniti vašingtonsko-briselske vukove i njihove sarajevske štićenike, uz nastojanje da građani RS ne shvate, zapravo, o čemu se radi, opet će uslijediti domino efekat, samo u suprotnom pravcu. Jer, onaj ko je spreman da se odrekne 9. januara i da se prilagodi katastrofalnoj “izlaznoj strategiji” koju je predstavnicima RS navodno ostavio Ustavni sud BiH, pružajući im mogućnost da za Dan Republike odrede bilo koji drugi dan u godini, treba da zna da bi ga, osim stigme teške sramote, uskoro sustigao i očekivani zahtjev – da Republika Srpska promijeni i ime. To bi bio početak kraja RS, u kojoj su živjeli političari pogrešno uvjereni da će, dajući prst, sačuvati ruku, a onda su pružili i ruku, naopako ubijeđeni da će zadržati glavu na ramenima!
