Tekst predstave “Generacija bez kosti” nevjerovatno dotiče naše vrijeme, potpuno smo ga dekonstruisali i mi smo napravile jedan slet slika.
Izbacili smo imena i uradili neku moguću našu generaciju, promijenili smo sleng, jezik u jeziku u predstavi, tako da smo napravili nekoliko intervencija koje su zapravo prilazak ovovremenoj publici i načinu na koji ona konzumira umjetnost putem medija, interneta.
Rekao je ovo u intervjuu za “Glas Srpske” Darko Cvijetić, koji je već više od trideset godina dio Pozorišta Prijedor i za sebe kaže da je i bukvalno dijete ove kuće. U njoj radi kao dramaturg i glumac. Njegova predstava “Generacija bez kosti” prva je premijera u 63. pozorišnoj sezoni, koju je nedavno mogla da vidi i banjalučka publika. Predstavu, pored toga što je na redovnom repertoaru u Prijedoru, očekuje i gostovanje u Sarajevu.
* GLAS: Predstava je rađena po motivima dramskog teksta Uglješe Šajtinca “Hadersfild”, koja je već igrana u prijedorskom pozorištu u režiji Radenka Bilbije.
CVIJETIĆ: To je bio diplomski tekst Uglješe Šajtinca, koji je veoma uspješno igralo Jugoslovensko dramsko pozorište, a po njemu je rađen i film “Hadersfild”. Mi smo je igrali u sezoni 2006/07. godine i autor je bio na toj predstavi koju je režirao sada pokojni Radenko Bilbija. U nekom magnovanju njegove bolesti i u jednom od posljednjih naših razgovora ja sam mu pomenuo tu predstavu i način na koji ona korespondira danas sa vremenom i on je rekao da se slaže, da predstava diše ovo vrijeme i da bi bilo lijepo restaurirati je ili možda ponuditi u nešto drugačijem obliku.
* GLAS: Vaša posvećenost glumačkoj profesiji dovela Vas je i do nove uloge u predstavi “Hotel 1948”, koja je nedavno premijerno izvedena u prijedorskom pozorištu. Na koji način ste gradili svoj lik?
CVIJETIĆ: Moj kolega Željko Kasap je uradio predstavu koja je nastala po jednom vrlo interesantnom tekstu dramaturga iz Novog Sada Nikoline Stjepanović, po motivima pripovijetke Borislava Pekića “Čovek koji je jeo smrt”. Ona je uradila jedan vrlo savremen tekst, koji govori, kako je to Željko nazvao, o kotaču svakovrsne revolucije, koji melje i da biti u žrvnju tog kotača uvijek znači izgubiti glavu pod bilo kojom vrstom ideologije. Meni je jako drago da je publika prepoznala one savremene elemente u tom rukopisu.
* GLAS: Kakvi su Vaši planovi za dalji rad u pozorištu?
CVIJETIĆ: Puno planova se izjalovilo, puno toga je pod velikim pitanjem, ali se nadam da mnogi mladi ljudi dolaze kroz dramski studio i kroz publiku i ta nova lica koja viđam mi ulijevaju nadu da je dovoljno jak pečat ostavljen kroz rad nedavno preminulih kolega Radenka i Radeta, da neki mladi ljudi to mogu prepoznati. Ova zgrada pozorišta je sada za jedan sprat viša, mi smo sada grad i puno toga je pomaknuto za jednu stepenicu više i mislim da će mnogi mladi ljudi to znati prepoznati i ugraditi u ovo pozorište sopstvene karijere.
Pisanje
* GLAS: U Vašoj biografiji piše da ste dramaturg, glumac i pisac. Koliko često pišete i o čemu?
CVIJETIĆ: Knjiga “Mali ekshumatorski eseji” je poprilično dobro ispraćena. U “Jutarnjem listu” je o njoj pisao Milenko Jergović, a neki dan u Kulturnom dodatku “Politike” je pisao Nikola Vukolić. Knjiga je bila na sajmu u Beogradu i na sajmu u Zagrebu i dobro je kritički prihvaćena. Novi rukopis, a to će biti osma knjiga, biće objavljen u Izdavačkoj kući “Zvijezda”, koja je potpuno nova i neafirmisana kuća. Poprilično puno pišem i zahvaljujući društvenim mrežama to se i promoviše. Danas možete da budete na glečeru, a da, ako imate internetsku vezu, pišete za “Njujork tajms” i zahvaljujući internetu više ne postoji tačka na svijetu koja je periferija.
