Ubistvo dva vojnika u rajlovačkoj kafani u Sarajevu je zvanično okvalifikovano kao “akt islamskog terorizma”. Zašto bi dvostruko ubistvo i samoubistvo, što danas nije rijetka pojava u kriminalnim hronikama, bilo baš akt islamskog terorizma? Jeste da je ubica bio musliman, a jedan ubijeni – Srbin, ali drugi ubijeni je takođe bio musliman. Ubica se, istina, kasnije raznio eksplozivom u maniru islamskih terorista, ali njihov manir je i da žrtve ubijaju na isti način kako bi efekat bio masovan. Utvrđeno je da ubica ima rođake koji ratuju u Siriji, ali ne i da je on lično ikada tamo bio. Stoji da je prije ubistva nazvao “Alahu ekber”, ali borci tzv. Armije BiH su to činili i prilikom juriša na hrišćanske komšije. Činjenica je da se ubistvo poklopilo s akcijama islamskih terorista u Parizu, ali sama koincidencija može da bude i slučajna. Sve pomalo djeluje kao panična demonstracija bošnjačkih vlasti da nisu na krivoj strani.

Da tragičan događaj u Rajlovcu ipak ima veze sa islamskim terorizmom najviše upućuje podatak da je pokojni ubica bio vehabija. Indikativno je da su seriju terorističkih napada u Sarajevu, Bihaću, Zvorniku, Rajlovcu u vremenskim razmacima počinili pripadnici ove frakcije unutar sunitskog islama koji se bore da Saudijska Arabija s Mekom i Medinom postane kalifat. Iliti, da saudijski monarh postane lider svih muslimana u svijetu. Naravno, većina vehabija nisu teroristi, ali do rata ’92. vehabizam nije imao dublje korijene u BiH. Njegovo sjeme posijali su mudžahedini koji su se priključili tzv. ABiH, a kao nagradu za zasluge u borbi protiv Srba i Hrvata dobili državljanstvo BiH.

Iako su prema Dejtonskom sporazumu morali da napuste Bosnu još 16. januara ’96, oni su ostali, formirali vehabijske komune u Bočinji i Maoči, poženili se po šerijatu sa po nekoliko lokalnih muslimanki, izrodili brojnu i danas već poodraslu djecu te pridobili znatan broj novaka među domaćim muslimanima. Veoma uspješno širenje vehabizma nije išlo samo popularizacijom “jedino ispravnog tumačenja svete knjige” nego i mjesečnom podrškom od 400 KM svakom novom preobraćeniku. Kada su poslije 11. septembra SAD zatražile izručenje tzv. alžirske grupe, njihova masovnost i borbenost mogla se vidjeti u burnim protestima na sarajevskim ulicama. “Alžirci” su otpremljeni u Gvantanamo, ali svi preostali mudžahedini, njihovi potomci i brojne vehabijske pristalice su ostali. Ovi potonji su bili neposredni izvršioci nasilja po BiH, pa i predmet gonjenja. Već fizionomijski prepoznatljivi, inostrani učitelji djeluju iz drugog plana: zaštićeni granicama svojih komuna od nezvanih znatiželjnika, oni diskretno daju lokalnu i međunarodnu logistiku.

Ali, dok pažnju mame nedodirljive provincijske vehabijske zajednice u Maoči i Bočinji, usred Sarajeva je, donacijom saudijskog kralja Fahda, podignut istoimeni islamski centar. Grandiozan kompleks, na velikom placu, sav u bijelom mermeru i savremeno opremljen, dominira nad svim objektima autohtonog bosanskog islama u BiH, uključiv i Begovu džamiju na Baščaršiji. Vode ga, dakako, vehabije, s imamom Muderisom na čelu, koji je tokom rata bio angažovan na frontu protiv komšija te uživa izuzetan autoritet i izvan vjerskih krugova. Saudijski dvor, međutim, nije samo globalni sponzor vehabija nego i zvanično glavni zapadni saveznik na Bliskom istoku, pa je arapsko demokratsko proljeće zaobišlo najkonzervativniji režim u arapskom svijetu. Možda je upravo zato kolektivni predsjednik BiH Bakir Izetbegović mogao sebi da dozvoli da ih povodom ranijih incidenata nazove “bezazlenim hipicima”, a reis Mustafa Cerić tokom 20-godišnjeg manadata nikada nije osjetio obavezu da se od njih distancira.

Istini za volju, u Sarajevu se upravo priprema trijaža “beiha” državljanstva sa ciljem da se ispuni stara dejtonska obaveza i konačno udalje mudžahedini zaostali iz građanskog rata. Što se tiče vehabijskog pokreta u Federaciji, danas je to kasno: potomci i pridošlice već su toliko brojni, organizovani i djelotvorni da delegalizacija nekoliko inostranih veterana ne znači ništa. Mnogo ozbiljnijeg protivnika od vjerske i sekularne vlasti u bošnjačkim kantonima vehabije imaju među šiitima koji su se ovdje zametnuli takođe sa ratom. Svojevremeno američko otkriće iransko-bošnjačkog terorističkog kampa u Pogorelici označilo je kraj nekih političkih karijera, ali akteri su zadržali pozicije u vjerskoj hijerarhiji. Istovremeno je naznačilo još jednu liniju podjele unutar islamske zajednice u Bosni, kakva je karakteristična za većinu islamskih zemalja.

Terorizam u Rajlovcu neko je nazvao “pucanj u BiH”. Prije bih rekao da je to “pucanje BiH”, jer se islamski teroristi nisu odomaćili u RS i “Herceg-Bosni”.

Press