Dejtonski mirovni sporazum od velikog je značaja za RS i FBiH, ali i za BiH koja je njime praktično uspostavljena.

Piše: Vitomir Popović

Donošenjem deklaracije od strane Savjeta za primjenu mira kojom su visokom predstavniku data bonska ovlašćenja i omogućeno nametanje zakona i drugih rješenja koja nisu postojala u Dejtonu naglo je počelo da dolazi do rastakanja sporazuma. U kraćem periodu doneseno je 668 odluka visokih predstavnika koje nisu bile u skladu sa unutrašnjom strukturom BiH predviđenom u Dejtonu. To je jedan od ozbiljnih problema i 20 godina poslije treba da se vratimo Dejtonu i da se ponašamo onako kako je međunarodnim ugovorom definisano.

Nije tačno da je Dejtonski sporazum samo zaustavio rat – on je utvrdio unutrašnju strukturu BiH, koja se sastoji od RS i FBiH, a arbitražnom odlukom iz 1999. godine i Brčko distrikta. Međutim, došlo je do poremećaja onoga što je pisalo u Dejtonskom sporazumu i do nametanja zakona, koji su vještački i suprotni samom mirovnom sporazumu. Time su proizvedeni problemi u funkcionisanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. To su jedni vidjeli kao mogućnost da zauzmu stav da je on prevaziđen, a drugi da istaknu da je neophodno da se vratimo izvornom Dejtonu.

Naravno, postavlja se pitanje šta bi bilo kada bismo taj sporazum stavili van snage? Vratili bismo se tamo gdje smo bili prije Dejtona i po međunarodnom pravu tu nema nikakve dileme. Dejtonu su prethodili ženevski i njujorški principi iz 1995, mi smo imali RS već 1992, dok je FBiH nastala 1994. godine. Unijeli smo svoju državnost koja je bila mnogo veća nego što je danas i u teritorijalnom i u svakom drugom pogledu. Ako mi to iznesemo, a na to imamo pravo, ako sporazum više ne važi, onda nema BiH. Matematika je tu vrlo jednostavna.

Mi imamo legitimno pravo da sve ono što je nametano silom, prijetnjom i prinudom od strane visokih predstavnika, suprotno samom slovu Dejtona, odbacimo. Sporazum je obavezujuća norma prava, koja može da se mijenja samo voljom onih koji su ga potpisali, a bonska ovlašćenja su deklaracije i politički akti i ne mogu imati značaj jer spadaju u meko pravo. RS mora da istraje na tome da se vratimo slovu Dejtona. On nema nikakav duh kao što su pojedini visoki predstavnici o tome govorili. RS ima puno pravo i obavezu da traži da se BiH ubuduće zasniva samo na onom što je predviđeno Dejtonskim mirovnim sporazumom, a da sve ono što je nametnuto odlukama visokih predstavnika ili nezakonito preneseno na nivo institucija BiH bude vraćeno. Ako se bude zahtijevalo da se ide u pravcu poništenja onog što je Dejton sam po sebi proizveo, onda RS nema alternative nego da se vrati u stanje koje je imala prije Dejtonskog sporazuma, odnosno da izgrađuje svoj suverenitet i teritorijalni integritet. To znači nezavisnost. Jasno je da nema budućnosti BiH, ako se ne vratimo na Dejton. Ako se ona sastoji iz RS i FBiH i ako iz nje izađu RS i FBiH, šta je onda BiH? Ne postoji.

Međunarodnoj zajednici nije bitan ni “Dejton jedan”, ni “Dejton dva”, jer oni gledaju svoje političke, ekonomske i druge interese. Mi treba da istrajavamo na onom što zasnivamo na pravu, a sve kancelarije u kojima su stranci treba da budu zatvorene. Mi nismo protiv kancelarije predstavnika EU jer u Uniju stremimo, ali put prema Briselu nema smisla ako s druge strane imamo visokog predstavnika koji bi umjesto nas da donosi odluke i zakone. Kancelarija visokog predstavnika je morala da bude zatvorena davno, strane sudije u Ustavnom sudu BiH su davno morale da odu, kao i stranci u Sudu i Tužilaštvu BiH. To naprosto nameću standardi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Što prije ode OHR, to će biti bolje. Da nije bilo visokih predstavnika, mi bismo danas imali mnogo bolje političke, ekonomske i druge odnose između RS i FBiH i ne bismo raspravljali o nizu bespredmetnih pitanja. Mi smo se praktično vratili na period prije Dejtona i odlučujemo o određenim stvarima koje zagorčavaju život i jednima i drugima. Dok stranci ne odu i dok se ne vratimo slovu Dejtona, BiH nema budućnost.*

Glas Srpske