Histerične fekalije koje, usljed skoro svake regionalne ili globalne nesreće, na površinu počnu da izbacuju svi koji imaju pristup internetu, nažalost, nisu zaobišle ni monstruzni teroristički napad u Parizu. Glupost i licemjerje su iz klika u klik vrištali, bečili se i ujedali zdrav razum. Kroz tu virtuelnu ludnicu, probilo se nekoliko osvrta, čiji su se autori oduprli perfidnim nastojanjima da pariske žrtve omeđuju nekim lokal-istorijskim nepravdama i oslobodili nagona za (dis)lajkovanjem mrtvačkih sanduka.
Jedan od njih ispisala je Banjalučanka Slađana Perković, koja već godinama živi i radi kao slobodni novinar u Parizu. Poznajem Slađanu, zajedno smo završile gimnaziju, studirale u Banjaluci i zajedno lomile jezik na časovima francuskog, koji ona danas govori kao maternji, dok ja, ironično, pamtim samo kako se kaže sloboda (liberté) i zbogom (au revoir). Dva dana nakon masakra, opisala je kako je do petka uveče izgledao život u dijelu Pariza gdje stanuje i gdje se dogodio napad, a onda umjesto opijela, poslala poruku:
– Prije nego što odlučite da bistrite svjetsku politiku i svoje zaključke dijelite sa cijelim svijetom, razmislite o svom gradu, o naselju u kojem živite, o nemogućnosti suživota, solidarnosti, o teroru i mržnji i onome što smo činili i još činimo jedni drugima – zaključila je.
Ne mogu da se sjetim imena drugog autora, ali bilo je upečatljivo da je podvukao kako histerija na društvenim mrežama i forumima može samo da odmogne, kao i da su teroristički napadi postali dio intime. Zaista, ljudi će se uvijek sjetiti gdje su bili 11. septembra 2001. godine kada su srušeni veliki trgovački tornjevi u Njujorku, šta su radili onog dana kada je napadnut “Šarli ebdo”, kao i gdje su čuli vijest o masakru u pariskom Bataklanu.
Umjesto ozvjerivanja na ničijem prostoru i fiktivne borbe s fanaticima koji pucaju iz političko-vjerskih razloga, naš fokus trebalo bi da bude lični mikrokosmos. Svjetskim političkim igračima treba prepustiti istresanje mišljenja o tome da li je Francuska bila meta jer se predvodilački uključila u borbu protiv IDIL-a ili zato što ne dozvoljava religijama veliku ulogu u javnom životu ili zbog sve većeg prisustva mladih radikalnih islamista ili što hrišćani i muslimani ne žive jedni s drugima, nego jedni pored drugih ili… Jer teroristički napad u Parizu, nažalost, nije prvi. Na još veću žalost, vjerovatno nije ni posljednji.
