Pero Špadić, prijedorski novinar i autor dokumentarca o poznatom grčkom arhimandritu Partenijusu (69), koji je tokom odbrambeno otadžbinskog rata svojom humanošću zadužio Srpsku, nakon nedavne premijere filma otkriva nove detalje iz života velikog dobrotvora, šta ga je motivisalo da Srbima preko 250 puta dotjera pomoć, te kako je u tom smjeru animirao cijelu južnu Grčku.

– Otac Partenijus je velika ličnost pa nije čudno što je postao počasni građanin Prijedora i jedini živi čovjek po kome nosi ime ulice u gradu. Uvjeren sam da će taj, po mnogima hodajući svetac, ovdje kad tad dobiti i spomenik. Ako ga je iko zaslužio, on je taj – kaže Špadić za Press RS.

On ističe da je to jedan vitalan, skroman, omiljen, pobožan i vrlo emotivan čovjek koji se ne libi da pusti suzu ako mu se plače.

– I da se nasmije kad mu se smije… Jako je vedar i duhovit. Privatno voli da se šali, a kada smo boravili u njegovom Solunu, pokazao je i kako lijepo pjeva i odlično igra. Ne voli da mu vjernici ljube ruku, a i dan danas ima aktivan odnos prema životu i ljudima – navodi naš sagovornik.

O tome govori podatak da u njegovoj solunskoj crkvi Svetog cara Konstantina i carice Jelene postoji narodna kuhinja gdje se svakodnevno priprema 200 obroka za siromašne.

– Tu je i sala za djecu u kojoj se drži nastava za one kojima slabije idu matematika i fizika. Ima i ogromnu biblioteku, salu za priredbe, a vrata njegove kuće su uvijek otvorena za besplatan konak. Jako je pažljiv kao domaćin pa smo boraveći tamo tokom snimanja imali utisak da je “pater” rođen negdje kod nas, u Potkozarju – prenosi Pero.

Otkriva da je Partenijus humanu misiju na liniji srpsko-grčkog prijateljstva počeo nakon što je još prije građanskog rata u BiH pogledao potresan dokumentarni film o srpskom stradanju u ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac.

– Čim je čuo za nova stradanja dovezao je manju količinu pomoći u Derventu, Doboj i Prijedor i došao da se lično uvjeri šta se ovdje dešava i kako živi njegova pravoslavna braća. Upravo ti užasi, strahote, ratna siročad, socijalna bijeda i sve što je vidio su ga povukli da iznova dolazi. Zanimljivo, on je preko svog prijatelja, vlasnika poznate televizije emitovao ovdašnje snimke i time potresao cijelu južnu Grčku odakle je svih ovih godina stizala neviđena novčana i druga pomoć (hrana, garderoba, voće…). U tom smislu, radi se o milionima i milionima maraka koje je ovaj sveštenik lično uručivao ljudima u želji da bude siguran da će sve otići u prave ruke – otkriva Špadić.

On spominje još jednog Partenijusovog prijatelja koji je i sada vlasnik najveće fabrike mermernih ploča u Grčkoj.

– Odatle je stigao mermer za gradnju čak 75 pravoslavnih crkava u Srpskoj. Kako god, važno je istaći da Partenijus tokom pomaganja ovdašnjim ljudima nije gledao vjeru i naciju. Dakle, pomagao je i Srbima, i ljudima rimokatoličke i muslimanske vjere. U RS je u ta teška vremena redovno donosio pomoć za oko 2.700 djece. Krstio je čak 740 mališana, a među njima i jedno muslimansko dijete. Nosio je pomoć i Srbima na Kosovu i Metohiji i tamošnjoj albanskoj siročadi. On je takav- čovjek velikog srca – naglašava Pero.

Podsjećamo, Partenijus koji je proglašen počasnim građaninom i u Derventi, Doboju, Dubici, Kostajnici i Novom Gradu je u Srbiju tokom NATO bombardovanja dovezao više od hiljadu tona hrane i lijekova. Inače, najstarije je dijete porodice sa Kipra u kojoj je bilo 16 djece, a 10 preživjelo. Htio je da postane ljekar i radi u Africi, ali je na kraju ipak završio dva fakulteta – teologiju i arheologiju.

Humanost treba gajiti!

Špadić ističe da je film “Otac Partenijus, počasni građanin Prijedora” sniman u Prijedoru, Solunu, a korišćena je i arhiva RTV Prijedor.

– Pravili smo film s ciljem da pokušamo da se odužimo tom čovjeku za sva dobra djela. Mislim da smo u tome uspjeli, a glavna poruka je da bi čovjek u sebi trebalo vječito da gaji humanu ideju, odnosno da shvati da će tek kada usreći drugoga sam postati srećan – otkriva ovaj novinar, koji priprema svoj sedmi dokumentarac o kolonizaciji Krajišnika u Vojvodinu.

Press/Bojan Rečević